Sklop kuća koju čine palača Hektorović i kuća Jakšić značajan je element srednjevjekovne matrice grada Hvara. Svojim okruženjem (Benediktinskim samostanom na sjeveru, crkvom Sv. Kuzme i Damjena na zapadu i “nasjedanjem” na južne zidine grada to podcrtava. Južno platno Palače oslikava vjerojatno najljepšu sliku okamenjenu u vremenu.
Te spoznaje upućuju nas na dijalog sa prostorom i vremenom. Palača Hektorović i kuća Jakšić novim projektnim rješenjem ne mijenjaju primarnu funkciju. Novoprojektirani sklop ostaje kao i nekad stambeni. U kontekstu projektnog zadatka smatramo da nam funkcionalni pristup “palači” ne može biti alibi za projektiranje novog stanja, niti element za uspostavu dijaloga, jer znamo da arhitektonsko djelo ne počiva na funkcionalnom primatu. Na to nas upućuje povijest arhitekture, kao važni tumač pri iscrtavanju višeslojnosti arhitektonskog djela kao što je ovo. Dijalog s vremenom podrazumijeva ugrađivanje životnih potreba, imputiranje današnjice (početak 21. stoljeća) u korpus definiranog arhitektonskog djela poštivajući i generirajući elemente konstrukcije, opne i forme “pozitivno praznog” prostora.
Svi elementi oblikovanja, bilo da su tradicionalni ili artificijelni naznačuju prethodno postavljene elemente. Uspostavlja se svojevrsna cenzura među materijalima, primjerice, završna obloga poda nije u dodiru sa zidom. Stubišni kraci odmaknuti su od zida, čime zid tretiramo kao neovisnu cjelinu, a samo stubište je neovisni element i nije sastavni dio korpusa. Prostor između kuće Jakšić i palače Hektorović osmišljen je kao element vertikalne komunikacije (lift, stubište). Ostakljeni lift prislonjen je na neovisnu plohu i svojom transparentnošću naznačuje ovojnicu trokrakog stubišta. Podesti stubišta tretirani su kao vizurne platforme bilo da penetriraju zid ili su paralelni s njim. Stubište palače nikad nije bilo samo pojednostavljeno savladavanje visinske razlike između etaža, ono je u sebi nosilo karakter prostornosti. Svojom tektonikom odražavalo je značaj kuće, bilo da je postavljeno unutar korpusa ili na vanjskoj opni. Zato ovo idejno rješenje samo stubište tretira kao “lagani element” povezivanja “nove palače”, iskazano materijalom, pozicioniranjem, a time i oblikovanjem. Novo rješenje aktivira i dvije terase između kuće Jakšić i palače Hektorović. Konstrukcija terasa je čelična, lagana, montažna, oblikovno transparentna. Podrumska etaža u potpunosti je novoprojektirana i sastoji se od servisnog djela i prostora za rekreaciju, čime su se neki sadržaji predviđeni u prizemlju premjestili u podrumsku etažu, a prizemlje dobilo značaj novog ulaznog prostora.
Provodeći metodu cezure i distance otvori na višim etažama palače (trifore i monofore) tretirani su kao fenomen i završena cjelina, te nisu u dodiru sa elementima oblikovanja novih prostora. Lagane staklene stijenke odmaknute su od trifora, neovisni su element zatvaranja prostora, a trifore i monofore obrubljuju kao slikovni paspartu sa interieurske vizure, dok u eksterijeru palače, čitamo otvore u punoj svojoj plastici.
Budući da palača Hektorović nikada nije bila završena (nije postojao krov) naš pristup postavljanju krova, i završetku kuće u 21. stoljeću je da kuća mora ostati „nezavršena“ i sačuvati memoriju na svoje postojanje bez krova kroz sva stoljeća do sada. Stoga je novi krov uvučen od fasadnog platna i izraz je vremena u kojem nastaje.
